Biće bolesti

Razgovarate li o svojoj bolesti?

Ne izgovarajte Naziv bolesti od koje bolujete. Imena bolesti pripadaju liječnicima i neka se oni njima bave.

Jer kada se vašem bolesnom stanju nadjene ime ono postaje biće. Biće vama ali i liječnicima manje ili više nepoznato, imenovanjem dobiva slobodu i izmiće vašoj kontroli. Ako se zaustavite na dijagnozi, imenu bolesti i propisanom lijeku oboljenja čete se teško ili nikada riješiti.

Ako ste upravo od liječnika saznali naziv vaše bolesti nemojte o tome širiti glas ako nije neophodno potrebno. U protivnom ime bolesti će se još više učvrsnuti svakom pridodanom spoznajom koja na taj način dobiva i svoj nazovim ga ''socijalni statust''. Sažaljenje okoline i bdijenje nad vama neće vas ozdraviti. Kako je opće poznato da kronične bolesti nemaju u medicinskom tretmanu izgleda za ozdravljenje njihova imena postaju biće u vašem biću, takoreći vaše drugo ja.

Kada liječnik smetnji dade ime, kada bolest zadobije vaše strahopoštovnje, kada postane dio vašeg života, tada ste postali njen sluga. Svaki razgovorom o bolesti ovako ograničeno spoznatoj sa vama bliskim osobama samo pothranjuje njen opstanak i napredak u vašem tijelu. Cijelo to vrijeme bespomočne ovisnosti o svom nerazjašnjenom stanju i nametnutom statusu bolesnika, malo kome pada na pamet da je smetnja izazvana bolešću zapravo poziv vašeg tijela na djelovanje, na otkrivanje njenog uzroka koji su vas doveli do bolesnog stanja.

U svojoj terapijskoj praksi upoznao sam mnoge osobe koje su činile upravo takvu grešku. Neke su u svojem strahu za život išle tako daleko da su doslovno razgovarale sa svojom bolešću kao sa svjim svakodnevnim partnerom. U tom dijalogu molili su bolest da se primiri, da ne napreduje, da im se smiluje. Mnogo sam puta bio pozvan od članova porodice da pokušam pomoći bolesnoj osobi. Vrlo često, kada je bolesnik osjetio i minimalni napredak, sam je odbijao daljnju terapiju. Bio je to jasan znak da su bolest kao i sam bolesnik stekli povlašteni status među bližnjima kojega se nisu htjeli odreči. Pažnja i pomoć i služenje koje je bolesnik uživao značila mu je više od terapijske pomoći. Bolesnik nije htio prihvatiti odgovornost za svoje zdravlje i povratak u zdravo stanje. Kakvog li dijaboličnog završetka.

Zato je za početak potrage za riješenjem svojeg stanja najbolje ignorirati njezin naziv i posvetiti se osluškovanju tijela. Krenite osluškujući što vam vaše ozlijeđeno tijelo govori tijekom dana. Tražite uvid u znanje drugih ljudi koji se ne zadovoljavaju dijagnozom i propisanim lijekom. Svaka osoba ima drugačije uzroke bolesti koja nosi istu dijagnozu i za koju se propisuje isti lijem. Ti uzroci leže u drugačijim iskustvima iz prošlosti svake osobe koja su upamćena u njenom tijelu. Biti ćete zadovoljni ako se uzmognete baviti njenim uzrocima i nastojanjem da njih otklonite. A to je moguće učiniti. Ako ste u tome odlučni, vjerovali ili ne, očekuje vas poboljšanje vašeg zdravlja.

Kako je to moguće? Upitati ćete se. Shvatite već jednom da osim vašeg mozga i vaši tijelo ima sposobnost pamćenja. Vaše tijelo ovisi o vašem poimanju same/og sebe, vašim zabludama, strahovima, iluzijama i neočekivanim sudarima sa stvarnošću, jer upravo oni uzrokuju tjelesno nazadovanje i boli.  Ako je znanstveno ustanovljeno da moć pamćenja ima voda, oćemu se svojedobno naširoko pisalo. Ako je ustanovljeno da i biljke reagiraju na odnos uzgajivća prema njima onda je jasno da se i vaše tijelo suodnosi prema vašim stavovima o njemu i podložno je utjecaju vašeg uma, vaše volje i sposobnosti spoznaje.

Potrebno je konačno shvatiti i pružiti sebi mogućnost potvrde vlastitim iskustvom, da um kojim smo navikli služiti se nije jedini. I tijelo je umno. Čak dapaće ono ne poznaje zaborav koji je osobina spekulativnog uma koji stoluje u m ozgu, onog uma kojim svakodnevno izražavamo svoju volju: prosuđujemo, komuniciramo i donosimo sudove i odluke, djelujemo.

Eto ja sam to upravo danas doživio, iako sam toga bio svijestan kroz dugogodišnji praksu kao terapeuta. Mislim da vam moja prića neće biti na odmet. Nazvao sam svog sina koji živi na drugom kraju naše lijepe domovine Hrvatske. Tjekom poziva zapitao me kako moja noga. Najme načuo je od svoje sestre da sam prije dva mjeseca imao težu povredu noge. Ja sam počeo pričati o detaljima stanja noge hvaleći se rezultatima terapije koju sam poduzimam i postignutim napretkom. Razgovor je završio nakon petnaestak minuta. Kako je vrijeme nakon toga odmicalo počeo sam osječati smetnje (probadanja i bolove) u toj nozi koje već danima nisam imao.

Vrijedilo je ispričati se nozi zbog vlastite bahatosti. Noga se, protumačio sam sebi, oglasila jer je smatrala da se oko nje još uvijek nisam dovoljno potrudio.

Boris Cyprýn