Čemu je potrebna bolest ili smetnja?
Imaju li iskustvo i pamćenje ikakvu svrhu ako je život samo jedan i konačan?
Materijalističko stanovište kao i vjerska dogma o jednokratnosti života potiče na razmišljanja o božjoj volji, sudbini, pozivu na maksimalno korištenje užitaka ali sa druge strane i besmislu koncepta konačnosti.
Stanovište o neprekinutosti postojanja ukazuje na slobodu izbora i svrhu samo-usavršavanja.
Vjerojatno vam je koji puta palo na pamet pitanje: – zašto sam ja na svijetu, zašto bolujem i trpim?
No vjerojatno se niste nikada upitali: - čemu bolest, patnja ili smetnje služe u mom životu?
Pokušajte postaviti ovakvo pitanje: Bi li sva moja iskustva imala ikakvu svrhu ako je život samo jedan i konačan?
Kada terapijski postupak (bilo koje vrste) obavlja umjesto vas na vama neko drugi, kada trošite lijekove, kada se podvrgavate agresivnim metodama liječenja, moguće je ublažiti smetnje ili otkloniti ih.
No da li smo time postigli Cilj? Je li u tome svrha bolesti? Jeste li sigurni da neotkriveni uzroci neće izazvati problem na nekom drugom dijelu vašeg bića? Ne! Jeste li vi time spoznali prave uzroke i razloge bolesti?
Razmotrite sada pretpostavku koja izvire iz mnogih pisanih izvora i predaje raznih kultura koje su našoj prethodile: Ovaj život nije konačan. Zemaljski je život samo mogućnost pružena duhu da u materijalnom obličju, kao osoba stiče iskustva i sebe oplemeni. Iskustvo svake osobe njen neuništivi duh prenosi u memoriju sveprisutne dimenzije Univerzalne Svijesti ili Sveuma. Tako oplemenjena Univerzalna Svijest oplemenjuje i prilagođava Univerzalni Projekt ljudske vrste promjenama uvjeta života na Zemlji.
Svakoj osobi pružene su dvije mogućnosti koje ovise o njenom spoznajnom dosegu i osobnom izboru.
1. Spoznati moguće življenje jedinstva uma i tijela kao i osobe sa svime što ju okružuje. Doživjeti spoznajnu promjenu, osigurati zdravlje i živjeti poštovanje i neuvjetovanu ljubav za sebe i svoje okruženje.
2. Živjeti podvojenost, sukob i nerazumijevanje sebe i okoline, koja se oglašava smetnjama na tjelesnom, psihičkom i umnom planu. Ostati nesvjesna ili svjesna žrtva osobnih i društvenih ovisnosti i podvojenosti, bolestan, nesretan i ogorčen do kraja života i tako odgoditi napredak za slijedeći odabir svog duha za otjelovljenjem i nekim novim tjelesnim iskustvom.
Sa gledišta doprinosa dimenziji Univerzalne Svijesti, oba su iskustva potrebna iako ne i jednako vrijedna.
No koliko je iskušenja osobi potrebno da donese odluku i preuzme odgovornost koja se od nje očekuje to ovisi o njoj samoj. Treba uzeti u obzir da je kod svake osobe svijest i razvijenost duha na različitom stupnju spoznaje, o čemu ovisi i njen uvidu potrebu za znanjem i promjenom.
Nije li bolest nešto više od sastavnog dijela života? Nisu li smetnja i bolest govor Sveuma tijela – njegov poziv na spoznaju postojećeg nejedinstva, poziv na promjenu u nama samima? Na promjenu i ozdravljanje izazvane osobnom spoznajom, odgovornim i samostalnim djelovanjem a ne ovisnošću prepuštanja brige o sebi nametnutom znanju, lijeku i kirurškom nožu.
Boris Cyprýn
/Sva prava pridržana
